– Vala si i ti našo, Uzeire o čem ćeš pisat. Veli mi Fata sabahile pri kahvi u nas na čardačiću.
Daj ti narodu kake razbibrige i bresposlice, dosta him je njihovih belaja, još him ti stao na muku pristajat.
Piši Uzeire kako smo se birvaktile plazali niz sokak. Sjećaš li se kad si ono ti mene natjero na ligure da sjednem pa mi se dimije podvukle i mi ti se prevrnemo u snijeg, čitava nam se mahala smijala?
– Jah, mladost ludost.
– Mogo bi narodu rijet kako se prave ligure, jal šlićure, saće i snijeg zavaljat, a more bit neko ne mere djetetu kupit pa nek napravi ko što smo mi pravili.
More bit je Fata u pravu, ko i vazda. Saću ja vama rijet kako će te napravit djeci šlićure sad pa sad:
Izrežete dva komada drveta iste veličine malo zaobljena na vrhovima. Najbolje od kake gajbe ako se more donijet iz preduzeća. Ako nejmate u preduzeću zamolite Seju iz zelenare da vam ostavi jednu. Zabijete po dva eksera na krajeve i omotate špagom, špagu pričvrstite sa razvaljenom štipaljkom po želji i veličini noge vašeg djeteta.
Ako hoćete da vam brže piće potkujete ih sa lastrom i podmažete lojem. Kada je i to gotovo, spremne su za šličuranje. Šličura se tako što se stane na šličure i to sa vrha sokaka prema dole i vikne se iz sveg glasa Hooop dole!
Pa đi se ko zaustavi, bezbeli.
Baš me interesuje hoće li na današnjem vaktu iko napravit djetetu šlićure ko što smo mi svojoj pravili? Dabogda! A sve se nejma!
Hadžibeg