Ova zima me plaho podsjeti na nekadašnje zime kada su se ljudi sazivali i zbijali jedni uz druge na sijelima i druženjima, kada su se pričale najljepše priče i šale dok se iz užarenog šporeta širio miris pečenog krompira, na pole izrezanog, i dobro posoljenog.
Ljudi su bivali sve veseliji znajući da će se ubrzo metnut i sinija, a na siniju će domaćin postaviti sve što ide uz vruć krompir, biva raznih sireva, mladih, starih, herendanih za umočit sa mileramom, jal pekmezom od jabuka ili krušaka ko voli zasladiti. Bezbeli da je bilo i kiselog kupusa, stelje i rasola sa čime bi se domaćin posebno znao pofaliti. Još ako mu antena dobro fata, a slika ko mlijeko, hajde jadan, kud ćeš većeg rahatluka i ponosa za domaćina.
Krompir se ispeko, domaćica ga vadi golim rukama iz vrele rerne, svi zasjeli u širem krugu oko sinije, a domaćin bi odmotaj vruću pogaču iz krpe, lomio bi je na komadiće i dijelio svima, a posebno nama djeci da nam se ne stuži, hoće to od krompira.
Bilo je plaho finih sijela kod dobrih domaćina, pa su se znala odužiti, te bi domaćica u neka doba sukala jufke da smota kakve pite, a domaćin bi se popeo na tavan da još šta snese. Jah!
Svega sam se sjetio kad nam je ono dolazila Fatina jaranica i priča o nakom dedi sa Mihrivoda što su mu djeca napravila fejzbuk pa on jadan sviju doziva i svima se najavljuje, a niko ni mukajet. Gotovo sijelo, što bi se birvaktile reci za sve što prođe i čega nejma više.
Taman završio priču kako više nejma sijela, kad čujem neko doziva nekoga:
“Jeste li kod kuće, hoće da vam dođe Sejo sa ženom i djecom na sijelo!?”
Valahi ne prepravljo priču pa nek dolazi ko god kome hoće.
Uzeir Hadžibeg