Dani u decembru tamni su i turobni, pa ipak, svi koji stvari gledaju s vedrije strane znaju da će nakon zimskog solsticija dani postajati sve svjetliji, tj. “duži”.
Naravno da svaki dan traje 24 sata – zimski solsticij ili “najkraći dan u godini” najkraći je u smislu da je toga dana najkraće razdoblje od izlaska do zalaska Sunca.
Što se zapravo, astronomski gledano, događa s danima? Zemljina os je, kao što znamo, nagnuta, a njen nagib iznosi 23.5° (ili preciznije 23°27´). Zemlja, dakle, obilazi Sunce po svojoj putanji tako da joj je jedan od polova uvijek više nagnut prema Suncu od onog drugog. Samo se dvaput godišnje “izjednače” – u trenutku proljetnog i jesenskog ekvinocija (ravnodnevnice).
Na dan zimskog solsticija Sjeverni je pol najudaljeniji od Sunca, a južni je najpriklonjeniji suncu. Sunčeve zrake okomite su na južnu ili Jarčevu obratnicu – zamišljenu kružnicu koja se nalazi 23°27´ južne geografske širine. Južna polutka toga dana najviše je obasjana i svim ljudima na toj je polutki dan najduži, a noć najkraća u godini. Suprotno tome, sjeverna će polutka toga dana imati najkraći dan i najdužu noć.
Ono što nakon zimskog suncostaja primjećujemo jest da se sunce počinje “dizati”. To je, dakako, prividno gibanje Sunca. Naime, kako Zemlja nastavlja svoj put oko Sunca sjeverna mu se polutka sada sve više priklanja, a ono ju počinje sve više obasjavati.
Najkraći dan u godini ujedno i je i astronomski početak zime. Upita li vas ko kad zima započinje, spremno ćete odgovoriti: “Dvadeset i prvog decembra.” Neki će od vas ipak primjetiti da se zimski solsticij ne događa svake godine u isti sat, pa čak ni dan. Ako zemljina os ne mijenja svoj položaj u prostoru tokom vremena, kako je to moguće? Moguće je jer na položaj Zemljine osi utječe gravitacijsko djelovanje Sunca i Mjeseca, a također i zbog korekcije kalendara u prijestupnim godinama.