Samo 16 godina imao je Azmir Osmanović kada je ubijen u Srebrenici. On je i najmlađa žrtva čiji posmrtni ostaci će biti ukopani 11. jula ove godine na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Azmir nije jedini koji je bio maloljetan u vrijeme smrti, mučkog i zvjerskog ubistva. Na stotine njih nije dočekalo fakultet, ženidbu, porodicu. Uskraćeno im je parvo na život, prerano im je prekinuta mladost. Većina je ubijena dok je pokušavala preko šume doći do slobodne teritorije.
Porodice i danas, 26 godina poslije, traže njihove dječačke posmrtne ostatke po šumama u okolini Srebrenice. Azmirov brat Azir Osmanović ukopat će lobanju svog maloljetnog brata.
Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni na lokaciji Poljanci.
– U augustu 2018. godine pronađena je samo lobanja i ona je nekompletna. Odlučio sam da ukopam tu lobanju, jer znam da ću teško naći i ostatak, pa da barem ima mjesto i mezar i gdje mogu otići i proučiti Fatihu. Onaj dan kada su me nazvali iz Podrinje identifikacionog centra i obavijestili da je lobanja, koja je pronađena na toj lokaciji, ustvari lobanja mog brata, bilo mi je teško isto kao da se to desilo tog dana, kao da je tog dana moj brat ubijen. To mi je bio jedan od većih stresova u životu – kazuje Azir za Preporod.info.
Kaže da su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, brat i otac Aziz otišli preko šuma u nadi da će stići do slobodne teritorije.On je sa sestrom, mlađim bratom i majkom bio u Potočarima.
– Brat Azmir se kod prve zasjede na Kameničkom brdu izgubio od oca, lutao je po šumama s grupom dječaka koji su s njim išli u srednju školu. Mislili su da idu prema Tuzli, a ustvari su se vratili nazad, upali u minsko polje. Moj brat je tu poginuo na lokaciji Poljanci blizu sela Šušnjari odakle je krenula kolona muškaraca prema slobodnoj teritoriji – kazuje Azir.
Prisjetio se i rastanka s bratom kod benzinske pumpe u Srebrenici.
– Sjećam se da je sa rođakom podijelio neki keks koji su pronašli, koji je dolazio u humanitarnoj pomoći. To su stavili u ruksake. Govorio je babi da idu. Tada smo se posljednji put vidjeli – prisjeća se.
Ističe da je njegov i Amirov otac preživio pad Srebrenice, ali da ga boli što nije dočekao da ukopa sina.
– Babo je preživio genocid u Srebrenici. Dva puna mjeseca je lutao po šumi, da bi tek 11. septembra stigao na slobodnu teritoriju u Kladanj. Brat je otišao sa njim preko šume, ali su se rastali na Kameničkom brdu gdje se desila prva i najveća zasjeda na kolonu Marša smrti. Moj otac je umro u oktobru 2018. godine. Tri mjeseca prije njegove smrti pronađena je lobanja mog brata. Svake sedimce me pitao da li su preuzeli lobanju i da li je identifikovana, kao da je znao da neće dočekati identifikaciju – priča za Preporod.info Azir.
Uprkos svim nedaćama Azir i porodica su se vratili u Srebrenicu.
– Kao kustos u Memorijalnom centru radim 12,5 godina. Svaki dan pričam o genocidu i pokušavam da dam nekakav svoj doprinos u širenju istine o onome šta nam se desilo u julu 1995. godine – kazao je na kraju.
RTV Visoko/Preporod.info