Diskriminacija žena na tržištu rada veliki je problem bh. društva, a najviše su pogođene trudnice i porodilje, te starije žene – njih poslodavci doživaljavaju i tretiraju kao manje sposobnu i nedovoljno predanu radnu snagu. Diskriminacija navedena u samim oglasima dalje se nastavlja na razgovorima za posao, kada pitaju da li su kandidatkinje udate ili planiraju da se udaju, da li žele rađati djecu i slično.
“Neki poslodavci ne znaju da rade diskriminaciju jer nisu nažalost dovoljno educirani, a neki znaju ali ne mare. Ne boje se da će biti kažnjeni, ne strahuju od sankcije niti društvenog prezira. Godine su nepovoljan faktor na tržištu rada, obrazovanje takođe. Sve su to posebne ranjivosti koje lice dodatno čine potencijalnom žrtvom za diskriminaciju”.
Svaka žena može lično ukazati ili pokrenuti proces kod nadležnih organa zbog postojanja diskriminacije u samom tekstu konkursa do diskriminirajućih pitanja na intervjuima koja se postavljaju samo ženama, ali i tada njihova borba biva samo njihova, zaštita i podrška minimalna, a rezultat vraćanje na biro za zapošljavanje. Budući da su mehanizmi zaštite tako mizerni, bolje rečeno postoje samo na papiru, poslodavci se ne bave time što jeste ili nije diskriminacija već zapošljavaju onoga koga žele ili onoga sa članskom karticom vladajućih partija.
“Zbog nepostojanja tržišta rada i loše ekonomsko-socijalne situacije, žene su izložene ovakvoj situaciji. One jednostavno moraju prihvatiti ono što im se nudi, za platu koja se nudi, nisu u situaciji da pregovaraju sa poslodavcem i postavljaju uslove rada. Ne mogu naplatiti svoj rad onoliko koliko zaslužuju.
Ovdje treba kriviti sistem i državu i sve građane koji to nijemo posmatraju. Nije onda čudno da se žene prihvataju poslova koji su ispod njihova ranga, ali od nečega se živjeti mora. Žene su u situaciji da prihvataju poslove za koje će po svojim kvalifikacijama i referencama biti potplaćene, ali nemaju mnogo izbora, a kod kuće ih sigurno čekaju najmanje četiri člana porodice koji su bez ikakvih primanja, a koje valja pomoći, uzdržavati, obrazovati, liječiti, a u većini slučajeva čekaju i rate kredita”. Po svim ekonomskim teorijama kapital traži najlakši put. Ali da bi to bilo ostvarivo država mora poraditi na tome i dati podršku poslodavcima, izgraditi sistem vrijednosti, kako bi se smanjila stopa neravnopravnosti po bilo kojem osnovu, pa tako i po osnovu spola.
Za potrebe ove emisije govorila je Sena Družić – glavni inspektor za rad pri Upravi inspekcije USK-a, Jasna Topić – koordinator za ravnopravnost spolova u Vladi USK-a, Nives Jukić – ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Irma Šabić – djevojka koja je podijelila svoje iskustvo priliko zapošljavanja koje je završilo negativnim ishodom, te također jedna djevojka koja nije htjela otkriti svoj identitet za javnost.
U našoj anketi čuli smo mišljenje građana Cazina, Bosanske Krupe, Ključa, Sanskog Mosta I Bihaća na pitanje postoji li diskriminacija žena pri zapošljavanju.
Na pitanje: Da li su žene diskriminirane u odnosu na muškarce?
87 posto je odgovorilo sa DA, a 13 posto sa NE.
Na pitanje: Da li se diskriminacija žena pri zapošljavanju radi zato što su žene manje sposobne za obavljanje poslova u odnosu na muškarce? Odgovor da zaokružilo je 21 posto, a odgovor ne 79 posto.
I na pitanje Da li se u našem kantonu radi na tome da se izjednače prava žena i muškaraca pri zapošljavanju?
18 posto je odgovorilo sa DA, a 82 posto sa NE.