”Moj krug se zatvara” rekao mi je Zaim Muzaferija prije 16 godina dok smo radili, ispostaviće se, njegov posljednji intervju. Kao da je predosjećao svoj kraj. Kraj života, u koji je tokom osam decenija stalo toliko ljudi, gradova i država koliko ih stane u živote desetorice običnih smrtnika.
Čuo sam više puta da ljudi obično naslute kad se približi kraj, ali za ljudinu i glumčinu poput Zaima Muzaferije mislilo se da će živjeti vječno i da se njegove crne slutnje neće ostvariti. Njegova soba u stanu na Hadžijinoj vodi bila je mjesto razgovora koji će se u vidu intervjua par dana kasnije pojaviti u Oslobođenju.
Povod je bila nagrade “Ključ grada Jajca”, ali smo se dotakli raznih tema.
Insistirao je da naslov bude “MOJ KRUG SE ZATVARA”. Ispoštovali smo traženo.
I sad, dok listam neke ranije intervjue u toku priprema predstave “1001 Bošnjački dan” naumpadnu mi anegdote iz restorana Imidž gdje smo nekada pravili emisiju za tadašnji Q-magazin.
Naravno, bilo je meda na stolu. Dedo Zaim je to lijepo pakovao. Nije za teksta, ali i sad se nasmijem kad je mušterija prilikom kupovine pitala pomaže li med kako se već priča sa orasima. Nikad stručniji odgovor nisam čuo, a suze su nas sve “zalile”.
Uvijek je bio glumac iz naroda i tako je odgovorio mušteriji.