Započinjem priču koju dobro znamo. Svaki, ama baš svaki dan vidimo priloge o nekontrolisanim dešavanjima na Planeti; poplave, požari, vjetrovi, suše, zemljotresi, klizišta, te nekakve čudne epidemije. Posmatramo i čudimo se!
Plovimo kolotečinom pasivizma bez ideje kako se individualno ili kolektivno oduprijeti eventualnom žestokom izazovu. Resurse nemamo, uvježbane akcije spašavanja ne smijem ni spominjati. Dok smo mislili o sebi, bilo je vježbi (simuliranja zemljotresa, požara, …), a danas kad ne bismo imali električne energije sedam dana, nastale bi posljedice od kojih bismo se mjesecima oporavljali.
Žalopojkama u ovako ozbiljnoj temi nema mjesta. Posebno su bitne lokacije gdje je gotovo uvijek mnogo ljudi na maloj površini: škole, bolnice, višespratnice. Katastrofe dođu iznenada i naprave psihološki metež tako da i najhrabriji gube pribranost i samokontrolu. Nema fajde upirati oči u vatrogasce, hitnu, civilnu zaštitu, te ove ili one spasilačke ekipe – svako se tad svojim jadom zabavi.
Nije mudro posmatrati i čuditi se. Nepotrebna pasivnost je grijeh, ako znamo, a znamo da vrag nikad ne dolazi sam. Njegovi saputnici nemaju ni dušu ni sabura.
Seid Zimić