3. maja 1992. godine pale su prve granate na Grad Visoko. Visočanima je bilo jasno da bez otpora, nema ni slobode.
Upravo tog, 3.maja 1992. godine, sedmorica sinova, braće, očeva, muževa, prijatelja- položili su živote za odbranu svoga grada.
Dedić (Safeta) Himzo
Hajlovac (Ragiba) Šefik
Pašić (Muhameda) Enes
Salošević (Huseina) Mustafa
Topalović (Hamida) Amir
Knežević (Martina) Ilija
Jašarević (Izeta) Zikret, ranjen 3. maja 1992, preselio 7. maja
28 godina poslije, tradicionalno, ali skromnije nego inače, u skladu sa trenutnom situacijom, obilježen je 3. maj, Dan otpora agresiji, jedan od najvažnijih datuma u novijoj historiji Visokog.
Najprije, polaganjem cvijeća na Spomen kosturnicu borcima NOR-a, zatim spomen obilježju šehidima i poginulim borcima Grada Visokog, te na Trgu žrtava genocida u Srebrenici.
Ponos što smo uspjeli oduprijeti se neprijatelju i sačuvati naš grad i našu domovinu, budi se u svima nama, ali tuga za svima koji su dali svoje živote, čija imena su ispisana na spomen obilježju šehidima i poginulim borcima, daleko je veća i jača od svih emocija.
Da nije bilo njih, hrabrih sinova naše domovine, ne bi bilo ni nas. Junački su stali u odbranu svoje zemlje i svoga grada. Danas, 28 godine poslije, preostaje samo da im kažemo :“Hvala! Hvala za slobodu, za jučer,za danas, za sutra!“