Subota, 20 Aprila, 2024

‘Nema tih novaca’: ‘Četvorka’ kao ispunjenje Tarikovog dječačkog sna

Saobraćajna dozvola 47 godina starog, ali restauriranog Renaulta 4 je ‘trajna’, što ponosnog i dvije godine mlađeg vlasnika Tarika Frljka dovodi u dilemu – želio bi ga voziti i onako, za dušu i svaki dan.

Piše: Alen Jazić/ IZVOR: AL JAZEERA

Tarik Frljak iz Visokog je 1990. godine, kao jedanaestogodišnjak, ispred svoje porodične kuće ugledao automobil Renault 4, kojega je polovnog kupio njegov otac. Na prvi pogled se zaljubio u taj automobil. Maštao je kako ga vozi i željno iščekivao dovoljan broj godina da to postane realnost. Kovao je životne planove, koji su bili usko vezani za tada popularnu „četvorku“.

„Moj otac Džemal-Braco je kupio Renault 4 TL, kojega je već tada bilo potrebno raditi, mehanički i limarski. Kao dijete sam imao želju da budem automehaničar. Međutim, kada sam trebao upisati srednju školu, dogodile su se ratne strahote. Nije bilo mogućnosti upisati se za struku mehaničar motornih vozila i upisao sam barem nešto srodno – Mašinsku tehničku školu“, prisjeća se Tarik.

Ratni košmar donosi brojne probleme. Otac postaje ratni-vojni invalid i paraplegičar. Automobil za njega više nije u prvom planu. Pogotovo ovaj koji nije prikladan za transport osoba sa invaliditetom. Doduše, Tarik je u pauzama granatiranja, silazio do garaže i pravio dječačke vragolije – raduckao nešto na vozilu, što je prihvatljivo bilo svima, samo da je kod kuće i koliko-toliko siguran. No, i ovaj put život piše romane.

„Poslije rata sudbina me odvela na drugu stranu. Upisao sam i završio Pravni fakultet i sada radim u toj struci. Međutim, ostala je dječačka želja. Kako je otac prodao svoju ‘četvorku’, koju sam krišom u ratu vozikao i u kojoj sam se naučio vozati, nisam prestao misliti na nju. Želio sam da moja porodica, moj dvanaestogodišnji sin i ja, imamo takav automobil – isti onakav kakav je imao moj otac kada sam ja bio dječak“, smijulji se Tarik dok govori o tim vremenima.

Sjeća se i datuma kupovine

Iako je po okončanju rata vozio dosta automobila, koji su bili novi i prilagođeni za transport osoba sa invaliditetom, kao i vlastita vozila, sjećanja na „četvorku“ nisu blijedila i čekao je pogodan momenat. Od 2020. godine, intenzivno se raspituje kako ponovo kupiti Renault 4.

„Uspio sam doći do automobila istog godišta, ali ne i iste boje. Nakon više godina traganja, uspijevam naći jedan koji je sličan očevom, u Travniku, od prvog vlasnika. Tog Renaulta je vozila žena, jedna od prvih koja je u to vrijeme uopće imala položen vozački ispit u Travniku. Godište vozila ‘77“, navodi Tarik, precizirajući tačan datum kupovine, na koji je išao sa svojim sinom Farisom, koji opet dječački ubjedljivo tvrdi da mu je to najsretniji dan u životu.

„Od tog 18. marta 2023. odmah kreće restauracija. Prije nego što sam kupio ovo vozilo, sa interneta sam u PDF formatu isprintao kompletnu servisnu knjigu za održavanje Renaulta 4, gdje je sve opisano, do najsitnijeg detalja. S obzirom da restauracija zahtijeva da sve bude originalno i izvorno, gledao sam da dijelovi vozila koji su podložni zamjeni budu originalni. Sve ono što je potrošno i ima svoj vijek trajanja je zamijenjeno pronađenim originalnim dijelovima. Uglavnom sam ih pronalazio u Bosni i Hercegovini, ali je jedan dio dijelova dopremljen iz Srbije, pa i iz dalekog Portugala“, konstatuje.

Sve je bilo isto kao i prije 30 godina

Kao dijete je u svojoj garaži rastavljao i sastavljao identičan automobil i htio je sam sebi pokazati da nije „zaribao“. Ali, pošto se radi o oldtimeru na kojem ne bi smjelo biti greške, savjeti istih ili sličnih zaljubljenika u ovaj tip vozila su bili poželjni.

„Tokom restauracije sam komunicirao sa desetak ljudi, koji su mi savjetima i svojim iskustvima pomagali, kao i sa pet prodavnica auto-dijelova. Posebno bih izdvojio pomoć Ace Tasića iz Prokuplja. Svaki moj kontakt je bio i više nego uspješan, što me odmah u startu ohrabrilo i dalo mi vjetar u leđa. Shvatio da ovaj projekt ima svijetlu budućnost“, objašnjava.

Priznaje da je bio veliki izazov za njega ponovo ući u garažu roditeljske kuće, koja je trebala postati „prostorija za čuda“. Sam posao rasklapanja cijelog vozila je trajao prilično dugo. Prvo limarija, pa vađenje motora. Velika stručnost i brdo strpljenja su bili potrebni za rastavljanje karoserije od šasije, potom špricanje…

„Kada se došlo do kompletiranja u montiranju auta, planiranih dva-tri sata su prerastala u pola dana, jer vidim da taj moj posao ima smisla i da lagano dolazi rezultat mjeseci provedenih u garaži. Divim se i zahvaljujem svim majstorima koji su radili ono što ja nisam mogao, ali sklopiti znam. Radio sam to kao dijete i želio sam sve ponoviti sam i poslije 30 godina, sa još većim elanom. Dokazao sam sebi da to nije ništa teško i nemoguće. Samo se treba pitati stručnjake, čitati knjige i posvetiti se do kraja“, ponosno će Tarik.

Ne želi razmišljati o prodaji

Osamnaest dana prije pune godine od kupovine „četvorke“, restaurisani automobil bio je na cesti. Pored njega se prsi vlasnik, njegov Faris i drugovi. Sa pristojne udaljenosti, gledajući u uglancanog ljubimca, ostalo je da se upita za cijenu ovakve vrste ljubavi.

„U dijelove, ruke majstora i stavljanje u ovakvo stanje, kakvo jeste danas, mi je bilo potrebno oko 5.500 konvertibilnih maraka (oko 2.800 eura), ne računajući svoj rad i vrijeme uloženo u restauraciju. S tim da moram naglasiti da niti jedan jedini zahvat na ovome automobilu nije izveden bez mog prisustva“, odgovara.

Restauracija starih automobila nije nikakva nepoznanica u našoj regiji. S tim da se obnavljaju i uređuju skuplji modeli, uglavnom njemačkih autoindustrijskih proizvođača, zapravo oni koji su dovoljno stari da pomalo postaju raritet. Renault 4 nije ništa od toga, nije komercijalan i isplativ za takve namjene. Propituju prijatelji Tarika o njegovoj strasti, dovodeći završeni projekat Renaulta pred eventualnu sudbinu prodaje. Svi dobivaju prilično jasan odgovor.

„Ne želim uopšte razmišljati o prodaji. Glupo bi bilo i izvoditi računicu za to. Jeste da sve možete naplatiti, ali provedene sate, a najmanje sam dva-tri dnevno proveo u garaži sa njim, tu utkanu ljubav i posvećenost, ne može niko platiti. Želim to za sebe i svoju porodicu. U svome sinu danas gledam sebe prije 30 godina. Meni je bilo žao kada je moj otac to prodao, pa neću isti osjećaj nametati svome sinu. Neću izgovoriti ni onu ‘isfuranu’ rečenicu – nema tih novaca, ali namjera mi je da mi uživamo u njemu dok bude nafake“, zaključuje Tarik, upozoravajući da ne smijem zaboraviti navesti kako su ga supruga i kćerkica „trpjeli“ proteklu godinu dana restauracije „četvorke“.

U saobraćajnoj dozvoli ovoga 47 godina starog automobila stoji da je trajna, što ponosnog i dvije godine mlađeg vlasnika dovodi u dilemu – želio bi ga voziti i onako, za dušu i svaki dan. Raspitat će se za pravila i mogućnost da ga registruje i na redovne registarske tablice te dobije dozvolu za svakodnevni saobraćaj.

Alen Jazić/ IZVOR: AL JAZEERA

povezani članci

POPULARNO