Jeste li možda primijetili kako na autobusnim stanicama gotovo svi gledaju u mobitele, kako u kafićima umjesto da međusobno razgovaraju ljudi tipkaju po ekranu svog smartphonea, a kada treba smiriti dijete daje mu se mobitel.
Nažalost, sve ranije i sve više mobilne telefone koriste i djeca. Opće je poznato da djeca najbolje uče, usvajaju nove vještine i razvijaju sposobnosti kroz interakciju s roditeljima i okolinom. Tako uče odnose uzroka i posljedica, kako se nositi s emocijama, uče pravilne rutine spavanja, usvajaju temelje za socijalizaciju i još mnogo toga.
Koristeći mobilne telefone interakcija se bitno smanjuje i time uskraćuje djecu za važne lekcije koje utječu na njihov razvoj. Da mobilni telefoni štete psihofizičkom zdravlju djece i odraslih, govori se već godinama.
Mi smo posjetili Centar za mentalno zdravlje u visočkom Domu zdravlja, te o istom razgovarali sa psihologinjom Nerminom Rudež Vehabović koja je dala par odličnih savjeta roditeljima koje vrijedi poslušati.
“Tehnologija napreduje brzinom svjetlosti, znači ja nešto znam sad na mobitelu, ja na novom to neću znati morat ću se usavršavati, djeca to brzo razumiju, brzo prihvataju i to je prirodno jer djeca brzo razmišljaju i otvorena su za nova iskustva.
Najodgovorniji za prekomjerno korištenje mobitela kod djece su zapravo odrasli. Česti je primjer, da vidimo dijete od dvije godine koje sa roditeljima sjedi u jednom finom ambijentu i do vas dopire zvuk crtanog, djete mirno sjedi i uredno gleda, to je tamam fino dijete za roditelje koji piju kafu i da ih ne uznemirava, e to nije dobro.
Dijete i treba da je nemirno, da trčkara i da pita kad ćemo, gdje ćemo, šta ćemo i tako dalje, a ne da bude, kao da je opijancano tim ekranom da bi bilo mirno tu je najveća odgovornost na roditeljima.
Preporučila bi po pola sata za djecu školskog uzrasta, djecu do nekog sedmog razreda sat uz raspoređivanje, dakle pravljenje određenog razmaka.
Prekomjerno korištenje mobitela i drugih modernih tehnologija nas totalno odvuče od svega, djeca izgube osjećaj za vrijeme, koncentraciju, ne mogu da obavljaju svoje zadaće, onda je svaka zadaća teškoća jer je koncentracija oslabljena i onda djeca imaju problem i pojavljuju se kod psihologa jer ne mogu da se koncentrišu jer ništa im nije dovoljno interesantno kao onaj sadržaj na mobitelu. Tehnologija nam treba, djeca moraju da poznavaju tu tehnologiju ali nikako do polaska u školu”- pojašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja Vehabović Rudež.
Različita istraživanja pokazala su da djeca koja su bila izložena ekranima do 12. mjeseca imaju veći rizik za kašnjenje u jezično-govornom razvoju što kasnije često dovodi do lošijih rezultata u obrazovanju i školskom uspjehu.
Mobilni telefoni proizvode radiofrekventna-elektromagnetska zračenja, odnosno mikrovalna zračenja. Istraživanje koje je proveo Institut za fiziku i inženjering u medicini u Zagrebu je pokazalo da se navedeno zračenje dvostruko više taloži u dječjem mozgu i deset puta više u koštanoj srži. Dječje kosti su rjeđe, a lobanja tanja, te radijacija lakše prodire do organa. Kao posljedica toga pokazalo se da djeca koja učestalo koriste mobilne telefone imaju poremećaj pažnje uzrokovan hiperaktivnošću.
” Imala sam djecu i sad imam koja govore engleski jezik bolje nego maternji jezik, a sama riječ maternji jezik govori se da se ide preko roditelja, preko majke, djeca uče maternji jezik gledajući i slušajući svoju majku. Ako je govor koji dolazi iz mobitela i slično, on postaje njima bazični i odmah imamo problem povezivanja djece sa vršnjacima svoje dobi, tu je i problem socijalizacije, sa uspjehom u školi, tako da često imamo pojavu bilingvizma kad djeca u kući uče jedan a u školi drugi jezik, kod nas to danas nije više dva sad imamo primjera i tri pa čak i pet, neka djeca mogu da ovladaju time ali neka ne, i onda se zakoče i to roditelji moraju znat. Imamo primjera da djeca kasno počnu pričat ali jako je bitna reakcija roditelja Pitajte svoje dijete, nudite im različite opcije gdje oni mogu odrediti šta je njima OK a šta ne, naravno struktura kod roditelja mora postojati ne može dijete sve samo odrediti ali roditelji treba da podržava svoje djete koje će na taj način lakše da pokaže svoje sklonosti i afinitete. Sat interakcije sa djecom se ne može ničim platit kao ni jedan izlet u kojem je aktivno sudjelovala cijela porodica” – priča nam psihologinja.
Poruka je jasna, slušajte svoje dijete, pratite njegove potrebe, igrajte se sa djetetom, pričajte mu „svoje“ priče, čitajte mu, „tražite“ od djeteta da i ono sudjeluje u vašoj zajedničkoj interakciji i komunikaciji, bilo verbalno ili neverbalno.Koliko god imate vremena, provedite što kvalitetnije vrijeme sa svojim djetetom, u prirodi, parku, šetnji… povezujući se s njim, učeći ga, te se prepustite da i ono uči vas.
Amra Čosić