Pišem ti pismo,
kućo moja od sunca satkana, Domovino moja. Trebala je ovo biti čestitka za tvoj rođendan, ali me odvedoše u neka druga svitanja. Tvoja su naručja uvijek grlila.
Uzalud Šantić šapuće žuborom Neretve, ostajte ovdje sunce tuđeg neba neće vas grijat, ko što ovo grije. Ljudi odlaze pod neba i zagrljaje bez ljubavi. Raspukla se tišina k’o nari sa Affanovih slika.
Na Drini ćuprija, na ćupriji Andrić stoji i šuti. Sve je rekao u svojim djelima. Jedni ga smatraju velikim piscem, drugi din dušmanom, treći nemaju pojma ko je on. Decenijama o njemu pišu. Pismeni i nepismeni.
Domovino moja tvoje su rijeke biseri. Tvoje bašte mirišu na sevdah. Musa ih još sanja, Safet oslikava na platnima. Toliko vješto da čujem škrip kanata i osjetim miris behara, klepet nanula nane dok čisti kaldrmu, raspiruje vatru na ognjištu za hljebove.
Samo je veliki Meša znao opisati tanahnu dušu, njenu bol i radost.
Tvoja djeca Danis, Dženan, Mirza, Aida, Dino, Adna, Memo i mnogi drugi svijetom ponosno spominju tvoje ime i vraćaju ti se ko majci, na izvore bistre ljepote.
Šemsudin te sanja u Milanu i piše najljepše priče o tvojim mahalama i običnim ljudima.
Sakriven iza oblaka,dok mu blagi pogled mjesečinom gori, smiješi nam se Zaim. Dušom je ovjekovječio bosanskog težaka, siromaha i bogataša…
Jedna si i jedina, ljepotice moja. Ni kad su te zli vjetrovi poharali, nisi pokleknula. Kucalo je srce tvoje hiljadu godina i još će hiljadama.
U tvojim je njedrima usnula mladost prekinuta zločinačkim rukama…
Tvoja ljepota je opjevana, zapisana i oslikana. Ne plači za sinovima odbjeglim… Sve oči ne vide, sve duše ne osjećaju. Jednom će usniti vrelo Karahasanovo i shvatiti gdje im je kolijevka.
Danas ću slavit’ tvoje sunce na čelu…
Puhnut će jednom vjetrovi i raznijeti maglu.
Dok ispijam jutarnju kafu uz kolač koji uvijek napravim tebi u čast. Šapćem ti: mogla bih otići u Maroko i kao većina pisaca napisati roman i pjesme pokloniti vječnosti, al ne mogu ja od tvoje ljepote.
Nek ti je sretan.
Jedna si i jedina, moja Bosna i Hercegovina.
kućo moja od sunca satkana, Domovino moja. Trebala je ovo biti čestitka za tvoj rođendan, ali me odvedoše u neka druga svitanja. Tvoja su naručja uvijek grlila.
Uzalud Šantić šapuće žuborom Neretve, ostajte ovdje sunce tuđeg neba neće vas grijat, ko što ovo grije. Ljudi odlaze pod neba i zagrljaje bez ljubavi. Raspukla se tišina k’o nari sa Affanovih slika.
Na Drini ćuprija, na ćupriji Andrić stoji i šuti. Sve je rekao u svojim djelima. Jedni ga smatraju velikim piscem, drugi din dušmanom, treći nemaju pojma ko je on. Decenijama o njemu pišu. Pismeni i nepismeni.
Domovino moja tvoje su rijeke biseri. Tvoje bašte mirišu na sevdah. Musa ih još sanja, Safet oslikava na platnima. Toliko vješto da čujem škrip kanata i osjetim miris behara, klepet nanula nane dok čisti kaldrmu, raspiruje vatru na ognjištu za hljebove.
Samo je veliki Meša znao opisati tanahnu dušu, njenu bol i radost.
Tvoja djeca Danis, Dženan, Mirza, Aida, Dino, Adna, Memo i mnogi drugi svijetom ponosno spominju tvoje ime i vraćaju ti se ko majci, na izvore bistre ljepote.
Šemsudin te sanja u Milanu i piše najljepše priče o tvojim mahalama i običnim ljudima.
Sakriven iza oblaka,dok mu blagi pogled mjesečinom gori, smiješi nam se Zaim. Dušom je ovjekovječio bosanskog težaka, siromaha i bogataša…
Jedna si i jedina, ljepotice moja. Ni kad su te zli vjetrovi poharali, nisi pokleknula. Kucalo je srce tvoje hiljadu godina i još će hiljadama.
U tvojim je njedrima usnula mladost prekinuta zločinačkim rukama…
Tvoja ljepota je opjevana, zapisana i oslikana. Ne plači za sinovima odbjeglim… Sve oči ne vide, sve duše ne osjećaju. Jednom će usniti vrelo Karahasanovo i shvatiti gdje im je kolijevka.
Danas ću slavit’ tvoje sunce na čelu…
Puhnut će jednom vjetrovi i raznijeti maglu.
Dok ispijam jutarnju kafu uz kolač koji uvijek napravim tebi u čast. Šapćem ti: mogla bih otići u Maroko i kao većina pisaca napisati roman i pjesme pokloniti vječnosti, al ne mogu ja od tvoje ljepote.
Nek ti je sretan.
Jedna si i jedina, moja Bosna i Hercegovina.
Autorka: Sadžida Dedić