Bio je to vakat tekmi “raja protiv raje” i djetinjstva koje smo proživljavali sa par kriški “povlake”.
Prvi put je zabilježeno da je jedna djevojčica Nina iz komšiluka nalupala komšije Tambu juniora i Acu Kikeca.
Znalo se ko je od djevojčica opasan. Almedina je već trenirala karate i nju niko od dječaka nije smio zezati. Njene crvene Yassa čizmice znale su ostaviti modre pečate. Zato su Tambin i doktorov mali krenuli “grlom u jagode” na drugu djevojčicu i ostali u “šljivama”. Nina sa trećeg sprata i stana broj 15.
Hem fasovali, hem izbačeni iz Mahirove raje.
Uvod je to u priču o brezama iz obdaništa koje smo uvijek koristili prilikom prelaska visoke ograde “Objekta 25 maj”, kada lopta završi u opasnoj zoni za bušenje ili kada krademo ruže za tetu Jasminku.
Ponekad su služile za preskok do ljuljačke za grupno ljuljanje koja se znala vinuti visoko, visoko, a bila je tik uz ogradu današnjeg školskog dvorišta.
Narodnjaci su pjevali o brezama u raznim varijantama. Te plači brezo bijela, te što je tužna breza ta…, a nekako su ove iz obdaništa mirisale na Jesenjina.
Pod prozorom mojim
Jedna breza bijela
Blista u srebru
Svog snježnog odijela…
Sergeja i raju počneš shvatati tek kad odrasteš i kad se kreneš vraćati prirodi.
Ove godine jabuke su rodile, a u jesen kada je lišće u padu sviralo neku završnu sonata, ono sa “sumlija” je bilo gotovo nečujno za razliku od oraha čije je lišće glasno negodovalo.
Breze u šumi i breze iz komšiluka uvijek su zborile isto: “Sve će biti u redu”. Baš u vakat kad ti se na glavu sruči čitav svijet one progovore: “Sve će ovo proći…”
Nemam ništa protiv da sve prođe, ali želja je da breze mog djetinjstva ostanu iste. Visoke, bijele, sa velikim krošnjama , sitnim lišćem i gracioznom bijelom korom.
Uvijek su izgledale krhke i tanane, a teško bi se davale vjetru da ih slomi.
Pamtim da su od brezove kore rađene baklje u vrijeme Ivandana ili Petrovdana. Kod nas poznatije kao “lile”. Doris Dragović ih je opjevala kao baklje ivanjske.
Kažu da brezov sok liječi od probadanja u grudima. A sve nas je nekad probadalo kad smo mislili da ona koja nas neće je jedna i jedina, te da se druga neće ni pojaviti.
Igrati zaloga u “filmske poljupce” je neka druga priča sa “zidića” ispod gromobrana gdje smo vikali tu-spas- mene i mojih drugova. Naročito u vrijeme gustih magli koje su trajale danima.
Često zastanem i pogledam u te ogradom skrivene breze. Buljim i čekam da me prođe…
Šta?
Fakat ne znam.
Jedino znam da mi k’o melem dođe taj šapat: “Sve će biti u redu.”
Valjda to dođe tako s’ godinama, pa se čovjek pođe prisjećati svih tih bisera iz mahale.
Autor: Siniša Subotić