Omer Pobrić, maestro bosanske sevdalinke i jedan od njenih najznačajnijih kompozitora, rođen je u Tešnju 8. 9. (neki izvori navode i 8. 8.) 1945. godine, gdje je završio osnovnu školu i proveo svoje djetinjstvo. Srednju školu je završio na Ilidži, pokraj Sarajeva. U Sarajevu je apsolvirao na Prirodno-matematičkom fakultetu, odsjek biologija-hemija.
Ljubav prema muzici naslijedio je od majke Zlate i brata Rušte. Na pitanje kada je počeo svirati, uvijek je odgovarao: “Ne znam, ja sam zajedno s harmonikom rastao u majčinom krilu”. Bio je osnivač i direktor Instituta sevdaha koji se nalazi u Mulićima, Visoko, gdje je i živio. U svojim knjigama je zabilježio skoro 1.000 sevdalinki.
Preminuo je 20. 1. 2010. od srčanog udara u toku vožnje, u mestu Jošanica na putu Sarajevo – Visoko.
Deset godina je prošlo, ali jedan intervju iz dnevnog lista “Oslobođenje”, mogao bi poslužiti kao kockica u mozaiku sjećanja na Maestra Omera.
Osjetiti miruh Bosne i «pozajmiti» nešto iz sehare Omera Pobrića da bi se otkrilo čitateljstvu bilo je više nego zadovoljstvo. Svaka riječ o sevdahu i sevdalnici, te pokreti svakog prsta na harmonici otkrivaju genijalnost čovjeka, koji je prošao sve razvojne faze u životu muzičara, od one kafanske, estradne, studijsko- snimateljske … pa do vrlo interesantne istraživačke, posvećene Bosni i sevdahu. Kao muzičar prošao je sve kontinente uz veliki broj nagrada od kojih je 1999. godine stigla i ona za životno djelo.
«U Tešnju gradu u kojem sam se rodio prije 58 godina, postojao je čovjek koji je za života uvakufio samo jednu knjigu. Moja velika želja je da uvakufim sve ono što znam i što sam prikupio kada je u pitanju bosanska narodna pjesma, sevdah i sevdalinka. Ovoj temi sam pristupio jako ozbiljno i zaronio duboko da prikupim i sačuvam na jednom mjestu veliko duhovno blago ovih prostora. Žalosno je da je naša narodna pjesma odavno u krizi, a i sevdah se nalazi u jednoj općoj dekadenciji.» – kazuje nam maestro Pobrić.
Žaleći za mnogim majstorima sevdaha koji su «otišli» nečujno, ne ostavivši zabilježen trag, poput recimo najboljeg poznavaoca sevdalinke Ismeta Alajbegovića Šerbe, Omer Pobrić je još daleke 1987. godine odlučio zapisivati i arhivirati svoje znanje. Uskoro će u Mulićima, selu tri kilometra od Visokog gdje živi i ima svoj muzički atelje «Omega», vrsni poznavalac sevdaha osnovati i Institut sevdaha- fondacija Omera Pobrića.
«Radi se o jednom čardaku od oko 50 kvadrata, koji odiše sevdalijskim ambijentom i u kojem se jedino svira sevdah. Tu će se nalaziti i arhiva našeg duhovnog blaga koja zaista nije mala. Obradio sam oko 400 numera, možda i najviše u historiji Bosne. Tu se nalaze i snimci iz 1907. godine koje je snimio Sarajlija Mustafa Sudžuka u Londonu. Uspio sam to razmjenom sa doktorom sevdalinke, Fincem Ristom Keikonenom. Grijehota je da to svo blago godinama skupljano, bude rasuto, ili da ga tek otkriju kad ja umrem. Želim za života da se otkrije bar dio, jer i u mojoj glavi je također jedan institut koji je građu prikupljao punih 41. godinu koliko se bavim muzikom. A evo hvala Bogu već je krenulo i Institut bi trebao zaživjeti početkom nove godine.»
Stavljajući se u odbranu bosanske nacionalne pjesme- sevdalinke Omer Pobrić je toliko istražio našu pjesmu da bi kako kaže, mogao odmah napraviti dva festivala sa starim pjesmama koje su ustvari za slušatelje nove. Dosta pjesama je već vratio narodu.
«Funkcija instituta je čuvanje, njegovanje i istraživanje sevdalinke. Ja ne «žvaćem» stare zalogaje. Pjesma može biti stara i poznata, ali ja uvijek dodam nešto novo. Dosta naših pjevača na istu matricu snima odavno znanu pjesmu što i nije neki dobar potez.
Sevdah je jedna vrsta aure koju živi čovjek osjeća kao ljepotu. Ima ljudi koji behar ne vide, nemaju smisla za estetiku. Ko ima smisla za sevdah, živi u toj njegovoj auri. Vrh je naravno sevdalinka, mada tu postoji i lijepa pisana riječ te još mnogo sitnica.»
Već se zna da će Institut sevdaha imati pored osnivača Omera Pobrića i predsjednika, upravni odbor, te umjetnički savjet kojeg će sačinjavati: Gordana Topić- magistrica solo pjevanja, dr. Senahid Halilović, koji će davati savjete po pitanju jezika, Ognjen Tvrtković- vrsni muzički kritičar, Gordana Muzaferija- reditelj, Tamara Karača i mnogi drugi koji će na svoj način doprinijeti što boljem radu. Moguća je saradnja i sa Safetom Isovićem, a maestro Pobrić žali za Zekerijahom Đezićem za kojeg tvrdi da je bio veliki esteta.
«Zamislite vrsnog pjevača sevdalinki, koji je 40 godina bio spiker. Kako je on to čisto lingvistički otpjevao»- kaže Pobrić.
Bosanski mevlud od 08 12. 2002. godine u Sarajevu bio je za rahmet duši Zekerijaha Đezića, a proučene su i hatme ljudima koji su dali mnogo u sferi bosanske narodne muzike a koji se pomalo zaboravljaju.
“Bosnaski mevlud je na svoj način čudo. To je prvi mevlud u svijetu koji je napisan notama. To ima samo u Bosni. Prije četiri godine mevlud je proglašen za kulturni događaj godine. Zašto je trebao notni zapis? Zbog toga što teorijski, Institut može uputiti pismo, recimo Pavarotiju gdje bi ga zamolio da učestvuje u mevludu. Ako sam ja mogao svirati misu 25.12.1992. godine u visočkom samostanu, zašto ne bi zamolio Pavorotija da učestvuje u mevludu? Obojica smo članovi monoteističkih religija, vejrujemo u istog Boga. Napisao sam mu note, i on to može pročitat. Otpjevao je sve iz svog repertoara pa mu ne bi bilo loše i da ovo pokuša jer to je nešto novo u njegovoj karijeri. Ja sam mevlud pripremio i napisao zbog toga da uradim bosansku varijantu melodije. Mene interesuje sve što je bosansko i ima prefiks Bosna.
U to vrijeme imao sam i podršku reisa, jer je u to vrijeme djelo kao što je mevlud bilo avangardno. Muzika u islamu je vrlo diskutabilna tema. U davna vremena muzika nije uticala na vjersku dimenziju, ali je kasnije prerasla u strast i postala opasna. Dok muzika pobuđuje lijepa osjećanja, ljudskost toplinu i prijateljstvo, dobro je. Pređe li nevidljivu granicu već postaje opasna. To je svakako Božji dar.“
Omer Pobrić je danas zadovoljan čovjek. Priprema osnivačku Skupštinu koja će kako kaže biti na čardaku u Mulićima, a radi prostora razmišlja se i o Bošnjačkom institutu ili Domu ljiljana u Sarajevu. Kako tvrdi, veliku moralnu podršku pružaju mu Gradimir Gojer, Svjetlana Arnautović i Mustafa Demirović koji pokazuju ministarsko razumijevanje i ljubav prema sevdalinci. Institut će odmah krenuti u posao punom parom, jer kako kaže Pobrić, postoji već nekoliko ljudi čiji radovi moraju biti zapisani dok su živi. To će iziskivati mnogo manje sredstava sada, nego da se građa prikuplja nakon njihove smrti.
Razgovor začinjen miruhom Bosne, trajao je čini se samo jedan tren, jer su zvuci harmonike na čardaku zaustavljali vrijeme pričajući o sevdahu i sevdalinci.
Intervju objavljen u Oslobođenju 17.12.2002. godine.