Ponedjeljak, 15 Jula, 2024

Podnošljiva umjetnost postojanja – Alen Džindo

Umjetnička poglavlja definitivno trebaju biti otključana u svakom trenutku. Jer umjetnost nadahnjuje. Umjetnost se živi. Na koji način i kako umjetnost živi Alen Džindo, visočki kipar, crtač, karikaturista i nadasve kreativac, Baglama je odlučila otkriti u nastavku razgovora. Alen Džindo nije anonimna osoba. Vaša umjetnička djelatnost dosta je razgranata. No, što biste za čitatelje Baglame mogli reći o sebi kao čovjeku koji na jedinstven način živi život a protkan je umjetnošću?

– Sasvim obična osoba kojoj je umjetnost dio života. U umjetnosti gradim svoj mikrosvijet ispoljavam svoje emocije i pokušavam da svijet napravim ljepšim. U procesu stvaranja umjetničkog djela pokušavam da izgradim svoj stil, autentičnost i originalnost jer originalnost čini umjetnika.

Kada ste prvi put došli u kontakt s likovnim izražajem? Kako ste se našli na tom putu?

– U djetinjstvu sam ispoljavao sklonost prema crtanju, kreativnosti, praveći razne igračke za svoje prijatelje od raznih materijala. Već tada sam bio izložen kreativnom činu, ispoljavanjem raznih ideja i realizacije istih. Možda sam imao sreće što sam odrastao u ležernijim i empatijskim vremenima kada je život bio sporiji a ljudi socijaliziraniji.

Po struci ste kipar. Koliko je kiparstvo danas zastupljeno i cijenjeno?

– U našoj zemlji je teža situacija ljudi većinom ne poznaju materiju što je plod lošeg obrazovnog sistema. Nedovoljno poznaju tehnološke procese, kreativnog čina, materijalističku strukturu tog vida umjetnosti jer se radi o skupljoj vrsti umjetnosti kao npr. skulpture u kamenu i bronzi koji su skuplji materijali a tehnološki procesi obrade istih su duži.

Možemo li reći kako je umjetnost danas marginalizirana?

– Umjetnost je marginalizirana iz više razloga. Glavni razlog je što na mjestima gdje se odlučuje o umjetnosti fondove izdvajaju većinom nekompetentni. Kulturni život se svodi na festivalske domene koji traju kratko, gdje se izdvajaju ogromna novčana sredstva za kulturu a te ceremonije većinom nemaju kvalitetnu umjetničku vrijednost. Festivali samo u nazivima nose prefiks kulturnog a većinom su sadržaji vezani za subkulturu, amaterizam, šund i kič. Kultura ne može da traje sedam dana godišnje. Kultura je pojam koji treba da se nadograđuje u kontinuitetu a to kod nas nažalost pogotovo u manjim sredinama, provincijama nije slučaj.

Kakva je publika u ovom vremenu? S čim se sve susrećete?

– Iz ličnog iskustva prilikom otvaranja samostalnih izložbi nisam imao problema sa publikom. Moje izložbe su dobro posjećene možda zbog drugačijeg koncepta izlaganja jer ne radim klasičan tip izložbi i postavki. Pokušavam da budem drugačiji u samoj postavci, špiglu, svjetlosnim efektima. To su teže i zahtjevnije postavke koje daju drugačiji dojam i ambijent posjetiocu. Mi imamo drugi problem što izložbe postaju neisplative. Dugotrajni proces nastanka izložbe, transporta radova, štampanja kataloga, plakata, pozivnica, što iziskuje određen materijalna sredstva gdje su umjetnici prinuđeni sami tražiti.

Kako jedan kipar nalazi nadahnuće? Što je potrebno jednom kiparu kako bi oživio svoj rad u prostoru?

– Ja lično inspiraciju nalazim u putovanjima i prirodi. Putovanjima zbog promjene sredine, upoznavanja drugih kultura, mentaliteta i praćenja savremenih tokova. U prirodi jer je priroda najveći umjetnik. Sve što mi stvaramo priroda je već stvorila i umjetnik je samo dobar imitator prirode. U principu je potrebna dobra moć zapažanja vizuelne komunikacije i traženja specifičnih detalja što mi umjetnici valjda imamo urođeno.

Također se bavite karikaturama. Kako se rodila ljubav prema karikaturi?

– Karikaturu sam zavolio u mlađim danima. Crtao sam svoje prijatelje na raznim događajima i tražio njihove karaktere u određenim momentima. Vjerojatno sam taj oblik umjetnosti zavolio čitajući stripove koji su u naše vrijeme bili popularni. Ja sam najvise čitao stripove Alan Forda, čiji su likovi poprilično karikaturalni deformirani. A najviše sam bio fasciniran crtežima Matsa Magnusona, odnosom sjene, boje, kontrastom i jednostavnošću. Vremenom sam u karikaturi razvio svoj stil i radio većinom sportiste za Avazovu sportsku reviju sport.

Poznati ste i po radu sa žicom. Koliko je zahtjevan takav oblik rada? Što iziskuje u svome oblikovanju?

– U principu ja sam crtač i preferiram crtež jer je on osnova svih likovnih umjetnosti. Čuveni francuski slikar Žan Batist Grez je imao čuvenu izjavu da je crtanje pitanje časti s kojom se u potpunosti slažem. U suvremenoj umjetnosti najviše me privlačio konstruktivizam kao umjetniški pokret.

Kako ste došli na ideju da žica bude jedan od materijala koji će oživjeti prostor u kojem se instalacija nalazi?

– Žicu kao materijal sam počeo da koristim iz razloga da crtež prevedem u trodimenzionalnu formu, pokret pomoću svjetlosnih efekata. Taj ciklus skulptura je nazvan “mobili”. Radi se o pokretnoj skulpturi konstruktivne forme koja se kreće u prostoru i pomoću sjene od statičnog prostora pravi mobilan prostor. Uz popratne elemente muzike dobiva se multimedijalni ambijent koji vjerojatno čini moje izložbe drugačijim i zanimljivijim za publiku.

Kakva je Vaša perspektiva vezano uz izložbe? Jesu li izložbe izgubile svrhu?

– Priprema moje izložbe je dugotrajniji tehnički proces. Nedavno sam zaokružio jedan ciklus koji sam izlagao. Trenutno radim na novom koji će biti uskoro završen i predstavljen publici. Izložbe su potrebne kao kulturni događaji, edukacija publike i one su sastavni dio kulturnog miljea. Većina izložbi nažalost gubi svrhu zbog toga što su selekcije i kriterij izlaganja na niskom nivou čemu su doprinijeli mnogi umjetnici. Izlažu se razne stvari koje nemaju umjetničku vrijednost, ideju, poruku i koje ne fasciniraju publiku. Izlaže se dosta stvari koje nemaju akademski i zanatski koncept i mnogi mediji koji i ne pripadaju likovnoj umjetnosti, poput konceptualne umjetnosti i video radova, koji nemaju likovni koncept, koji se ne mogu smjestit ni u režiserski ni filmski koncept i jednostavno ih je neko ubacio u likovni segment, koji nema nikakve zanatske ni idejne transformacije u likovnoj umjetnosti. Takve stvari su otjerale publiku iz galerija jer jednostavno ne fasciniraju likovnom idejom i umijećem. Potrebno je pooštriti selekcije, razvrstati stvari da bi čista likovna vrijednost došla do izražaja.

Budući da radite u prosvjeti, što je Vaša misija kao nastavnika?

– https://www.facebook.com/alen.dzindo koje potiču i razvijaju njihov talenat. Osnovni problem je marginalizacija samog predmeta, nedovoljno vremena za realizaciju plana i programa i sredstvima za uspješnu realizaciju istog.

Je li umjetnost zakinuta za prostor u odgojno-obrazovnom sustavu?

– Umjetnost je neopravdano na marginama obrazovnog sistema kao i kultura općenito. Mislim da se to ciljano radi i imam osjećaj da nekim strukturama ne trebaju obrazovani ljudi širokih pogleda rezonskog razmišljanja i promišljanja što umjetnost upravo čini. Ciljano se radi da dobijemo ograničene generacije koje nemaju svoj ego, svoj stav i sa kojima će se kasnije lakše manipulisati. Umjetnost pravi avangardu. A to u današnje vrijeme vladajućima nije u interesu.

Kako mladi reagiraju na umjetnost? Razvijaju li osjećaj za kulturu?

– Mladi žive u ubrzanom vremenu u odnosu na moju generaciju. Kod većine je primaran materijalizam a duhovno je po strani ili totalno zanemaren. Kad analiziraju umjetnost odmah je skeniraju po materijalnoj strani a umjetnost u suštini to nije. Postoji mali procenat mladih koji su istinski zainteresirani i spremni da krenu tim putem. To je dug i mukotrpan put, pun rada i odricanja. Lako odustaju upravo zbog materijalne strane a mali dio njih istraje do kraja.

Povezani ste s prirodom, volite fotografiju. Koji smisao pronalaziti u tome?

– Prethodno sam spomenuo da je priroda najveći umjetnik i da smo mi kao individue dio prirode. Mnogi ljudi toga nisu svjesni trčeći za materijalnim uništavaju prirodu i prirodne resurse. Ne primjećuju ljepotu prirode, ne znaju da uživaju u prirodi i sistematski je uništavaju. Zbog toga planeta je u kolapsu, svjedoci smo klimatskih promjena, nepogoda što je rezultat uništavanja iste. Upravo zbog toga moje fotografije su motivi prirode, prirodnog ambijenta, detalja, ljepote koji mnogi ne primjećuju. Svojim fotografijama pokušavam da istaknem tu ljepotu i detalje koji su svakom dostupni, ako ih zna konzumirati. Smatram da je izlaz upravo povratak prirodi i zaštiti iste jer gradovi postaju nepodnošljiva mjesta za život.

Što biste kao perspektivan umjetnik poručili u današnjem vremenu komercijalizacije?

– Smatram da nisam kompetentan da dajem poruke. Svaki čovjek je individua za sebe. Treba da ima svoj cilj i da teži ostvarenju istog. Ja imam svoj mikrosvijet i u njemu nalazim zadovoljstvo i sreću. U posljednje vrijeme svi izvan mog mikrosvijeta me ne zanimaju i ne opterećujem se tim.

RTV Visoko/Visoko.co.ba/baglamica.blogspot.com

povezani članci

Najnovije