Bračni par Masleša, Hatidža i Zejnil, već 40 godina bave se stočarstvom, uzgojem ovaca i ne bi to bilo ništa posebno da svake godine od kraja marta do pola maja, ne žive nomadskim životom.Masleše krenu krajem marta iz Hadžića, a sredinom maja se vrate u Lukomir.
Ove godine na ispašu vode oko 400 ovaca, mnoge od njih tokom puta donose i mlade na svijet.
“Ispaša je neophodna, zima na Bjelašnici je duga i surova, polovinom maja se možemo tek vratiti u Lukomir. Živimo od ovčarstva cijeli život, već 40 godina idemo istim putem od Hadžića, preko Rakovice, pa Zenika, Pjesak, Ratkovici, Kralupi, Vrela, evo sve do naselja Prijeko.Vratit ćemo se istim putem, između 15. i 20. maja ,smo u Lukomiru. Ni lahko ni teško je živjeti ovako, mi smo već navikli, svaka životinja nam je dragocijena i pazimo na njih, od prehrane do veterinarske kontrole. Ljudi nam često prilaze pitaju, donesu osvježenje i to je najljepši dio ovog puta. Mi imamo sve neophodno, ali ta ljudska pažnja nas uvijek ostavlja bez riječi.”, rekla nam je Hatidža – Hurija Masleša, vlasnica stada
Hatidža je na putu sa suprugom Zejnilom, imaju registrovanu djelatnost, bavljenjem ovčarstvom ostvarili su sve u životu, izveli djecu na put.Bilo je za sve ove godine i neprijatnih situacija, mislimo na susrete sa divljim životinjama, na sreću tu su njihovi vjerni i snažni pratioci, njihovi psi – kangal ljudskog pogleda i neshvatljive hrabrosti i inteligencije, kao još par manjih ali vrlo vrijednih pasa.
“U Visoko dolazimo godinama, navikla sam već na ove ljude, mogu prepoznati visočane po načinu kako nam prilaze, pozivaju u goste, stekli smo ovdje i prijatelje za cijeli život, zato ne mijenjamo put ispaše. Imala sam svoju rahmetli Fahru u Visokom, sada je tu njena porodica.U Visokom se osjećamo fino, volimo ovu pitomost ljudi i prirode.Drago nam je kad smo u prilici ugostiti visočane u nas u Lukomiru.”, na kraju nam reče Hatidža
U vremenu brzine, otuđenosti od prirode , vrijeme provedeno sa Maslešama i njihovim blagom je divna doza mira i ugodnosti .
Mirha Ganić