VISOČANKA MERSIHA DŽAFIĆ NAGRAĐENA ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU BAJRAMSKU PRIČU

239

Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ dodjeljuje PLAKETU Mersihi Džafić za učešće na konkursu za najbolju neobjavljenu bajramsku priču.

Stoga Vam se iskreno zahvaljujemo i želimo Vam uspjeh u daljem bavljenju pisanim izražajem.

Tako piše na zahvalnici za Mersihu Džafić (6.1.1991) mladu pjesnikinja u omotaču vlastitog preporoda, kakav se dešava samo u glavama i u srcima.

Živi i radi (kao domaćica) u Visokom, u njegovome perifernom dijelu – u mjestu Kralupi, gdje se iz ljubavi udala 2016. godine. Prije toga, Mersiha je živjela u selu Šošnje, odakle se školovala, studirala, radila za nadnicu.

Završila je Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH 2014. godine, mada ljubav prema knjigama i prema živućoj pisanoj riječi nije nikada poistovijetila sa studijem, nego sa najintimnijim kutcima ljudskoga života.

Dosad je objavila nekoliko pjesama: „Cipele“, „Kako?“, „Isprati me“, književnokritički osvrt „Poetički mimohod Šehićevog romana“, te esejističku analizu književnog djela, pod parafraziranim naslovom „U bosanskoj učionici“.

OVAMO IZ LJEPOTE

Nanosi snijega su prikrivali tananu jednostopicu do Tozine ćerpičare, koja je još uvijek dostojanstveno čuvala svevideći pogled na ostatak sela. Fijuci vjetra su, poput poludjelih poštara, razbacivali se svud naokolo zemljinim pismima poslatim lažnome suncu.

„A nanosi života još su teži“, razmišlja naglas sjetni Toza.

̶ Hajde, okreni se! Zakasnit ćeš! – duguljasto, zapušteno lice, sa svim svojim crnilom i isprnošću, sa gomilom žilavosti i neupijanja istinskih produhovljenja, prepade ga, prenerazi, otevši mu posljednje, životne, misli.

̶ Ti zaboravio da je danas Bajram, pa se zatačkao?! – ironično nastavi svoje osvješćivanje široka, okrugla žena, bez imalo blagosti i ženstvenosti, a koje život ne oduzima, nehotice pomisli Toza.

̶ Bajram je gluma! – munjevito i ozlojeđeno ispljunu isprovocirani Toza, iako se u sebi korio zbog ništavnosti svog komentara, koji ga i ujede i paralizira, učini ga bogaljem.

Ipak nastavi svoj iznuđeni inat: Ti i tvoja navika da išćeš po selu! Ta, gdje se to još za Bajram ide iskat?!

̶ Ako sam iskala, od tvog brata sam iskala! Trebam i bez banke i bez sofre dočekat unuke i zetove?! – zapiska patetično i srdito uvrijeđena Timka.

Iako mu još uvijek nije bilo jasno kakav ga to mračni podrum zakotrlja u sebe, niti gdje iščeznu bjelilo s polja što se prikradalo njegovim prozorima i njegovoj prosanoj duši, niti kad u životu nastupa taj trenutak razvaljivanja magičnog, niti kud misle provaliti ti prolomi, nanosi, života, niti kada u njemu otpočinju životi drugih, niti kada je to na svijetu on sam, Toza se vrnu ka Timki, trže se od prozora i glumeći da se tek trgnuo od misli: Gdje su mi čarape, sad će ezan?!

Niz uvehlu naboranu jednostopicu, sa skrivenom dubokom starošću ispod taloga snijega, mirio se Toza sa svojim mislima o ogromnim životnim krvoločnim čeljustima koje je i ovaj Bajram razvlačio u kiselkast osmijeh, sa pretjeranom dotjeranošću i harmonijom.

Doznavši maločas, u razgovoru, da su razorne misli ogromni koncentrični krugovi oko kamenčića bola, te da na jezik dospiju samo one posljednje, natopljene prethodnim i sljedećim krugovima, Toza zakorači u dvorište džamije, rame mu okrznu poznanik, nabujale kružne potope zaustavi poziv na namaz, skrušenost okupljenih domaćina i ushićenost djece.

„Bajram evo vlada, život ga zove“ – pomisli još jednom naglas ozebli Toza.