UZEIR HADŽIBEG: VJESNICI PROLJEĆA

363

Dođe Mute, donio opet pune kese nečega, ostavio prid kapijom i veli mi sa sokaka:
-Čuvajte se Beže.

-Šta se imamo čuvat, svakako su nam ovo prekovremeni sati na dunjuluku, a mora se od nečeg i umrijet.
-Mora, bezbeli, al mojne sad ba, Uzeire, ako ti se baš umire sačekaj da ovo prođe pa onda ko insan, da te ožalimo kako treba i da ti ima ko doć na dženazu.

Ima ugursuz pravo, velim Fati, vidiš da niko i ne umire ovih dana, nego ćemo se mi primirit dok ne prođe ova frtutma pa se onda polahko pripremat za ahireta ko i do sad što smo.

-Valahi je došo vakat kad se insan ne smije ni razbolit od nečeg drugog, a kamo li umrijet, moj Uzeire, ko da je ova baja jedina boljka na dunjaluku postala.
– Ni ovo proljeće više nije ko što je bilo, ufati me nakav srklet na ovu ljepotu i što je sve ovako dobro, a ništa ni dobro ni lijepo nije.

-Jah, moj Uzeire, dobru se nadat, pa će dobro i bit uz Allahovu pomoć
– Meščini da ćemo ove godine mi stari biti vjesnici proljeća ha iziđemo na ulice, pa makar tek u jesen izašli.

Uzeir Hadžibeg