Dok je bila patronažna sestra i babica Nafa u našem Domu zravlja niko iz mahale se nije porađo u bolnici, a kad bi se ko razboli prvo bi zvali Nafu da utvrdi šta mu je i mora li hećimu, jal more kod kuće prebolovati i šta mora uzimati i kolko mirovati. Niko ne pamti da se kad posefila u bolesti ko što se hećimi i dan danile često posefe i pogrešnu bolest odrede. Nejse.
Kad vidiš Nafu uz sokak sa onom crnom kožnom tašnom, baš ko u rahmetli Skake, znaj da je neko bolestan, jal pri porodu, a niko je nikad ne bi priupito ko je i šta mu je, nit bi ona kad kome reci. Jok. A ne ko danas, od mahale ćeš saznat šta ti je prije neg što ti nalazi budu gotovi. Nejse.
Što vam ovo govorim?
Kad god moram ić vaditi krv to su muke žive. Haj što ne mogu ni vlastite krvi vidjet, kamo li tuđe, al što mi nikad ne mogu nać vene, ko kad su one tanke i još se povuku pa me po taj vakat bodu, traže, hujaju i nešto provode, a u mene i ne gledaju niti, ko biva, meni šta govore. Ko da sam him ja kriv što ne umiju i tek kad i sami skontaju da ne mogu zovnu glavnu sestru Enisu da mi ona izvadi. A ona, Bog joj dao lijepo zdravlje, ne traži mi venu iglom nego lijepim riječjima i osmjehom.
-U tebe ove vene, dedo Uzeire, stidne, baš ko ja kad sam cura bila, od svakog se sakrivaju, a kad im umiješ prići same se ukažu.
Tako ti i bi. Kako ona to reče, u mene evlika vena iskoči, da izvinete, na izvoli i ona mi sad pa sad izvadi krv.
Sve do kuće sam dumo o povučenim, stidnim venama i istim takim ljudima, liječenju i hećimima.
Ne liječe insane ni lijekovi ni doktori nego insani sa lijepom riječi, osmjehom i razumjevanjem, bezbeli. Ljudi su osjetljivi, a neki stidni i povuku se, tek kad pred njih staneš ko čojek i uputiš lijepu riječ i krvi bi ti dali. Baš ko u mene vene.
Uzeir Hadžibeg (Kemal M. Čopra)