Želim ti miran vječni san, putniče.
Zapisah u ledeno predvečerje orošeno tišinom što daleko je iza nas.
Februari će dolaziti po navici.
I sjećanje na Murisa Konjičanina zvanog Milče, sina poznatog fotografa Sakiba i majke Zehre rođ. Halilbegović.
Bio je samozatajan i volio je kulturu. To ga je činilo drugačijim od ostalih u mojoj mahali. Jedan je od osnivača Radio Visokog. Za ovaj grad i njegove stanovnike bio je to poseban događaj. Pisao je za lokalni časopis Naš život, poslije je bio glavni i odgovorni urednik, kao i dopisnik Oslobođenja.
U ranoj mladosti bavio se glumom i tako ostvario niz uspješni uloga u Amaterskom pozorištu. Talenat za glumu je naslijedio od mame Zehre, koja je bila izvrsna glumica.
Drugačije se tad živjelo i voljelo. Iskrenije nego sad.
Grad je živio drugačijom dinamikom. Na stranicama je ostalo jedno vrijeme, vrijeme progresa grada, tadašnje domovine Jugoslavije, reda i rada ispisano perom Murisa Konjčanina. Vrijeme kojeg se neki sjećaju po lijepom, dok ga drugi negiraju. Ne razumijem. Ne postoji vrijeme samo sretnih ljudi.
Muris je teško podnosio nevrijeme koje se nadvilo nad nama. Srušio se svijet u kojem je odrastao i djelovao, a preko pragova novog vremena nije htio.
Otišao je sa porodicom prvo u Sloveniju, a potom u Kanadu…
U Kanadi je objavio zbirku poezije pod nazivom “The taste of rain”, u prevodu Okus kiše.
U duši nikada nije napustio svoj grad.
Osjetilo se to kroz onu prazninu koja je zavladala mahalom kad je otišao zauvijek…
Autorka- Sadžida Dedić
