SEID ZIMIĆ: TIŠINA PRIČU PRIČA

233

„Ili grmi il’ se Zemlja trese …“ Niti grmi nit’ se Zemlja trese, već tišina priča priču  za ljetopis, za svoje savremenike razasute po budžacima. Sve se urotilo protiv naivne dječurlije, čak su ostala i bez teme za svoj dnevnik. Čemu vrijeme kad omladina nije u vremenu! Prazna epoha likuje svojom pobjedom. Tom Sojer ima svoj dnevnik čije stranice popuniše maštovite pustolovine.

Šesti je dan aprila, a dvadeseta godina dvadeset i prvoga stoljeća. Ponedjeljak. Vrijeme velikog odmora. Tišina. U školi i dvorištu, niz ulicu i uz ulicu – tišina. Čudna priča, ništa ne razumijem. Apstrakcija, koja je ovo dimenzija? Prepliću se zvučni i vizuelni efekti, i opet u konačnici – ništa. Samo sumnja i budno snoviđenje. Veliki je odmor, a nema ni onih džukaca, paščadi, kujurina, vaški (kako smo ih sve nazivali) da preuzmu svoj slano-slatki zalogaj što im bezazlena dječurlija poklanja, gotovo u usta trpa. Ni mački, ni vrabaca, ni golubova, ni vrana – samo tišina zagospodarila uzduž i poprijeko. Ni vjetar razvigorac ne navraća, drijema breza i sjeća se … Sjetnu priču tišina plete, a dječurlija po budžacima doziva u društvo uspomene, dokle li-kako li?

Seid Zimić