SEID ZIMIĆ: BIJELE ČAPLJE DRIJEMAJU K’O ZAOSTALE KRPE MARTOVSKOG SNIJEGA

176

Eto, treću deceniju, s vremena na vrijeme, navratim u Čaplja-Naselje. Radoznalost je opaka bolest. Proljeće se prelilo preko autoputa i na drugu stranu pa udarilo zelen-lisjem po stablima na čijim vrhovima se njišu povelika gnijezda kao prepolovljene lopte, a u njima bijele čaplje drijemaju kao zaostale krpe martovskoga snijega.

Naselje od nekoliko stotina stambenih jedinica, koje nijedan katastar ne vodi u svojim knjigama, autoputem i prugom po kojoj tutnjaju stonoge lokomotive je odvojeno od srca čaršije. Dodiruju se maštom i nadmeću u svojim posebnostima. Zanimljivo, ni nova golokrila generacija ne daje važnost pisku lokomotive i udaru groma, popisu stanovništva i nevidljivom virusu, nekakvim G-mrežama i periodičnim izborima, već odrastaju po stoljetnom šablonu pod budnim okom onih iskusnijih, mudrijih – očito – i odgovornijih.

Unikat. Stanište o kojem nauka ne mora ni rečenicu zabilježiti. Dovoljan je pogled prolaznika i postavljeno pitanje samome sebi – na koje nikad tačan odgovor neće skontati. Priroda je čudo, čudo je u prirodi. Počašćeni smo. Čaplja-Naselje svojom ustrajnošću održava ravnotežu sa čaršijom i slažu u arhivu i kratke i duge februare. Dobro je dok je tako, jer klackalica je klackalica.

Seid Zimić