SEID ZIMIĆ: AJNIJA I NJENA ISTIHARA

346

Podobro se bilo zagazilo u ’95., a čudna tišina je odjekivala žepskom dolinom. Gavranovi, zle slutnje, su kricima testerali memljivo nebo i tišini dodavali novu dimenziju koju ni najučevniji nisu znali izvagati, ili nisu htjeli – plašila ih je istina koja naplaćuje svoje bez imalo kusura.

Nas desetak, ćoškasta grupa od zla oca i gore matere morala je svakom loncu biti poklopac. Intelektualci bez ordenja, seoske varalice, sezonski umjetnici sa polupraznim puščanim okvirom tražila je smisao u besmislu devedesetih. Kažu da kuja ne laje zbog sela, već zbog sebe – mi smo lajali i zbog sebe i zbog izbezumljene rulje. Preteško je i jednima i drugima: njima fali jutarnja ohrabrujuća laž, a ćoškastoj grupi provokativna ideja vodilja. Sve nemoguće je postalo moguće ili obrnuto. Ne znam. Jedino naiva dobaci u orbitu futurizma kojem su drevne knjige davno odredile koordinate.

Prilično bezvoljno i stidom pritisnuta grupa realnih zanesenjaka u neizbježnoj pustolovini napravila halku oko Bule Ajnije. Spomenu se i istihara. Vješto upakova našu radoznalost u svoje iskustvo. Svježe isklesani osmijeh prosu po družini i zapečati obećanjem – istihara, biće istihara …

Remek-djelo svoje naivnosti ne dočekasmo. Teta Ajnija nas je vješto izbjegavala. Mijenjala se. Ubijala ju je naša nada. Znala je da znamo. Sredinom ljeta žepska tišina ispuca u paramparčad. Kataklizma. Sunce nije došlo sa zapada, ali nas je na zapadu čekao drugi dio i Ajnijine i naše istihare.

Seid Zimić