U Franjevačkoj galeriji Široki Brijeg otvorena je samostalna izložba visočkog slikara Mehmeda Klepe pod nazivom “Postojanost traganja”.
Već duže od 40 godina Mehmed Klepo je prisutan na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni. Nenametljiv, samozatajan, skroman.Ne buči sa društvenih mreža, ne reklamira se „društveno-političkom angažiranošću“, ne priređuje grandiozne „projekte“.
Klepo slika, stvara, istražuje, traga. U svom traganju je postojan i uvijek autentičan.
Klepo je SLIKAR koji i dalje vjeruje u autonomiju slikarskog čina i samog slikarstva, kako je to još 1985. godine primijetila Miroslava Gašparović-Đipa.
O Klepi su proteklih desetljeća pisali najznačajniji bosanskohercegovački likovni kritičari, ističući uvijek njegovo virtuozno vladanje likovnim elementima, koje poput kompozitora sklada nekada sa više ekspresije i dinamičnosti, nekada smireno i studiozno, gotovo školski, ali uvijek svjesno iskontrolirano.
Cikluse gradi jedan na drugog ili bolje, jedan iz drugog, varirajući „mnoštvo malih svjetova“, kako ih naziva Meliha Husedžinović, gradeći od njih nove svjetove, nove cikluse.
Tako i ciklus slika nastao 2023. godine sublimira u sebi Klepina traganja iz prethodnih nekoliko godina. Educirani slikar u njemu, koji je prošao proces „Metamorfoze“ i pokazao da izvrsno vlada znanjem iz povijesti slikarstva, u ovom ciklusu na platnima susreće Rothka i Rauschenberga. Klepo obojena geometrijska polja kombinira/“Combines“ sa upotrebljenim, istrošenim, nađenim predmetima – krpama za brisanje kistova prilikom slikanja. Neke aplicirane (lijepljenjem ili šivanjem) bez intervencije umjetnika, a neke doslikavane ili docrtavane. Od navedenih elemenata gradi čvrstu i discipliniranu kompoziciju koja nosi platno. Tu kompozicijsku čvrstinu na marginama dopunjava svojom već prepoznatljivom „ličnom piktografijom“ koju u osnovi čine geometrijski oblici. Tom svom uobičajenom repertoaru pridružuje i ljestve, koje su se kao motiv već pojavljivale u ranijem ciklusu slika i crteža (ali i asamblaža). Simbolički potencijal ljestvi kao motiva kreće se od onog religioznog, o priči o Jakovovom (Jakubovom) snu u kojem se po ljestvama uspinju i spuštaju anđeli (meleci) – posrednici između sna i jave, nebeskog i zemaljskog, preko težnje za dostizanjem cilja do spuštanja do najnižih dijelova svijesti. Ove Klepine ljestve, analizirajući njegov cjelokupni opus, mogle bi predstavljati sve navedeno. Položene i nizane jedne uz druge, mogu tvoriti i prugu, „uskotračnu do Foče“, kako je u šali rekao Klepo. Pruga kao težnja za odlaskom, za daljinom, za putovanjem.
Već je spomenuto kako je ciklus „Metamorfoza“ jedno od ishodišta kasnijih Klepin traganja. Putevi kojima su ga vodile „metamorfoze“ doveli su to toga da se kasnije češće i više poigrava sa jutom kao materijalom koji ne služi samo kao slikarska podloga, već i sam slikarski materijal.
Na juti Klepo grubima zašivanjem probranih kvadratnih komada rabljenih krpa stvara patchwork od svjesno odabranih, ali slučajno nastalih, ostataka slikarskog procesa.
Kvadratne strukture koje ispunjavaju plohu sretali smo i u ranijim Klepinim ciklusima i to sve govori u prilog navedenom, da je Klepo slikar postojanosti u vječnom traganju.
RTV Visoko/Visoko.co.ba