NUR-EFENDIJA

444

Nanizah mnogo biser-godina. Bilo je i nedosanjanih. Kroz sve moje putovanje ovim svijetom nedostaju mi mekteb i teravih-namazi. Allahova je to odredba.

Sjećam se kada su moje rodice Sijana i Nermina svakog proljeća učile hatme. Bila je to svečanost za koju se pripremalo i o kojoj se pričalo danima. Nisam bila ljubomorna, tužna jesam. Sve se moglo kod kuće naučiti, ali odlaziti u džamiju, slušati efendiju, učiti i biti pitan, poseban je osjećaj duhovnosti. Ramazane sam provodila čekajući roditelje da se vrate sa teravih-namaza. Uobičavali su svaku noć posjetiti drugu džamiju. A ja sam ostajala kod kuće zamišljajući kako zajedno sa svojim drugaricama u safu tiho izgovaram molitvu na arapskom jeziku. Osjećala sam se sjedinjena sa tom masom. Svojim pričama po povratku uspjeli bi dočarati atmosferu iz džamije, posebno moj dragi babo, da mu dragi Allah dženet podari… Pričao bi tiho, polahko. Svaka riječ je ostajala u mojoj duši kao najljepši dar. Posebno je volio otići u džamiju u Rosuljama, gdje je imamio Rasim Hasandić.

Volio je način na koji se obraćao vjernicima, teme koje je obrazlagao poslije svakog teravih-namaza. Milina ga je slušati, govorio je.

U razgovoru sa džematlijama saznao je sa koliko ljubavi prilazi djeci, mladim ljudima. Olakšava im pristup vjeri poučnim pričama. Nikada nije na svojim predavanjima usađivao strah. Nikada nije progonio učenike kojima učenje na arapskom jeziku baš i nije polazilo od ruke. Ogromnim strpljenjem uspijevao je da ih nauči. Znao je da nisu svi isti i da nekom treba više vremena da savlada učenje sureta. Imao je to vrijeme.

Pomislila sam to je nur-efendija.

Par puta slušala sam učenje i predavanje efendije Rasima na Televiziji Visoko. Sjetila sam se očevih riječi. Bio je upravu.

Efendija Rasim bio je poseban.

Prošle su godine. Efendijin sin Mahir oženio je kćerku mog komšije Zijada. Moju Nejru. Učinilo mi se da se još do jučer igrala u mom sokaku. Bila slatka i posebno duhovita. Sa prijateljicama idem na mubareć. Radovala sam se…

Cijelu noć nisam spavala. Znala sam da se ne mogu popeti uz stepenice. Znala sam da cipele ne mogu skinuti. Znala sam isto tako da se u muslimansku kuću tako ne ulazi. A baš tako sam ulazila u mnoge. Ovo sad je efendijina kuća. Kako ću?

Došli smo pred vrata kuće. Pomalo drhtim. Na vratima se pojaviše Aiša-hanuma, supruga efendije, i moja Nejra. Nasmijane.

Halalite, ja moram…

Ne dozvoliše mi da završim.

Nikakav problem. Sjedit ćemo dolje u mene, da se ti ne moraš penjati uz stepenice. I ne skidaj cipele. Dobro nam došla. Stoji u hodniku visok i nasmijan, moj nur-efendija. Selamimo se. Od stida što sve mora kako ne treba, ne mogu ga u oči pogledati.

Ulazimo u sobu. Sve je meni prilagođeno. Sve odiše posebnom ljubavlju i toplinom. Jedinstven je osjećaj kada nekom ulazite prvi put u kuću, a osjećate se kao da ste godinama njihov musafir. Aiša-hanuma, Mahir, moja Nejra, Mahira uvode nas u prelijepo poslijepodne… Svako od njih na poseban način zrači…

Po odlasku efendija Rasim nas ispraća svojim osmijehom. Učinio je sve da u uskoj ulici organizuje da automobil u koji ću sjesti bude što bliže kapiji. Da se ne zamaram…

Allah vas nagradio, kažem.

Amin. Allah i tebe nagradio svakim dobrom. Bujrum, dođi nam opet…

Imala sam nijet otići jednom na kafu. Posjediti sa tim divnim ljudima. Porazgovarati sa efendijom. Onako neobavezno. Ali insan snuje, Allah određuje.

Prvog oktobra prošle godine iznenadila me tužna vijest – efendija Rasim je preselio na Ahiret. Otišao je nur-efendija. Iznjedrio je generacije i generacije polaznika mekteba, a kasnije i kao profesor vjeronauke u srednjoj školi. Svojim mekamom napojio duše vjernika. Besjedama vraćao im nadu u bolje sutra. Vlastitim primjerom pokazao pravi put u islamu i životu uopšte…

Sad kad otvaraju se pozlaćene kapije mubarek dana i kad dočekujemo Ramazan, molim Uzvišenog gospodara da rahmetli efendiju Rasima Hasandića uvede u džennetske bašte.

Njegovoj porodici sabur i selamet. Svima nama u amanet dobra djela nur-efendije.

Sadžida Dedić