Ponekad se osjećam usamljeno. Nekad sam tužna.. Često tako ležim u sobi, pogled mi zarobe korice raznih boja i raznih fontova slova. Nasmijem se.
Stotine knjiga, a u njima crno-bijeli svijet slova i papira na kojem je istiskano šarenilo svjetova.
Matematičke formule, ljubavne zavrzlame, filozofske dileme, kulturna raznolikost… Jednostavno životni vremeplov ispred mene. U rukama kad otvorim neku knjigu, u prvi mah je površnost crno-bijela, ali onda se upoznam s novom dimenzijom, s novim aspektom nekog viđenja zivota.
Crno-bijeli svijet postaje sada vrtlog boja, znate, kao one jedinstvene boje jeseni što ih vidimo samo tu, tad te godine, te nijanse. Nikad više.
Svaka riječ se utisne u mene poput otiska, poljupca, koje mi daje jedinstvenost osobe, ideje, načina mišljenja, svijeta koji nudi, meni nepoznatu perspektivu.
Likovi koji me prate iz korice u korice njišu se oko mene, sa svojim nadama, pričama, ljubavima, načinima rješvanja problema (ili kompliciranja). Svako iz svoga doba nosi znanje prigodno za razdoblje koje tek dolazi.
Primjetila sam da oko mene sve je copy-paste od ponašanja, frizura, načina govora, mišljenja, pa, ljudi, to je crno-bijeli svijet. To, što živimo sad. Crno-bijeli, copy-paste svijet. Zapravo ono što mi jesmo je jednistveno, iznijansirano svim mogućim bojama. Svako od nas je svoja jesen, i te boje koje se pojavljuju tad, i nikad više. I ja sam sad, i nikad više, i ti si sad, i nikad više. Zašto se onda trudimo biti po šablonu? Ne želim ići za tobom, jer si ti, ili neko trenutno, prihvatljiv, popularan. To je isto kao da samo čitaš jedan žanr, samo ljubavne romane, pa život nije ljubavni roman. Koliko to u našim glavama ima, može imati filozofije, zapleta, pitanja…
Nisam sama, jer su u meni tetovirani svi svjetovi, svo iskustvo ovog svijeta, milion različitosti, neistraženih područja, milijarde pitanja, svega sam ja dio i sve je dio mene. Na jedinstven način koji ja gledam svijet.
Ja sam protagonist svoje priče.
Ne, nisam sama, jer svi moji ukoričeni sagovornici zaista žive. Tu su, sad, oko mene. Prolaze kraj mene sa svojim problemima, žive sad u ovom trenutku, u ovoj sadašnjosti, a i dio su moje budućnosti. Sva razdoblja, sve strahovi, dileme, su sad tu na ovom asfaltu oko mene, i pratit će me niz cestu života.
Marija Lena SUBOTIĆ
Razred Ia
Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“
(prva nagrada na konkursu Gradske biblioteke Visoko u povodu 75 godišnjice postojanja)