LAMIJA DEDIĆ – 1. MJESTO, LITERARNI RAD: “ČEMU ME JE PANDEMIJA COVID 19 NAUČILA”

844

Bila sam u svojoj sobi i čitala svoju omiljenu knjigu Harry Potter i zatvorenik iz Askabana. Harry i njegova najbolja drugarica su se uz pomoć vremenskog okretača vratili tri sata unazad kako bi spasili nedužne ljude.

To me podsjetilo na stvaran život. Mada, ja se mislima nisam vratila samo tri sata unazad nego čitavu jednu godinu. Vratila sam se u mart 2020. godine.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Moji prijatelji i ja smo se spremali za takmičenje iz matematike koje je trebalo biti te subote. Bili smo u malom kabinetu kada se naša nastavnica pojavila na vratima i sa žalošću u glasu rekla da će se od sutra nastava održavati online. Vrijeme je zaustavljeno.

Svijet je stao. Sve se okrenulo. Svaka lađa je potonula duboko, toliko duboko da ih nikada više neću naći. Šta je ovo? Pomislila sam. Kako je moguće da smo i mi nasjelu na tu laž o koroni? Zar to nije bila obična glupost oko koje svi drame?

U tom trenutku zamislila sam sve oko sebe, jer su oni zaustavili život, kada sam dostizala vrhunac svog obrazovanja. Na koliko takmičenja sam još trebala ići? Sve je palo u vodu zbog naivnih ljudi. „But I want you to know that I was wrong“, glase stihovi jedne pjesme.

Eh, tako je i kod mene. Kako je vrijeme prolazilo iz dana u dan, sve više ljudi je bilo zaraženo. Svi smo bili u velikoj opasnosti. Možda bismo bili i u većoj opasnosti da nije sve zaustavljeno. Nismo džaba bili izolirani jedni od drugih.

Za sve to vrijeme dok je nastava rađena online, shvatila sam koliko ljudi, moji prijatelji, mogu biti nezahvalni, oholi i nepravedni. Moj krug prijatelja i bliskih osoba kojim vjerujem se toliko smnajio, kao kada operete ruke a bakterije nestanu.

Ipak, sve ovo što se dešava, dešava se s razlogom. Sigurno postoji neko dobro u tome što su neke stvari, koje smo mi smatrali bitnima, jednostavno otkazane. Mi to ne znamo i nikada nećemo ni znati.

„Mladost prije starosti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, život prije smrti.“ Život je kratak, toliko kratak da prođe dok pucnemo prstima. Moramo se posvetiti sebi i stvarima od kojih imamo koristi.

Stvarati nove prioritete. Neka ova izreka: „Moje će buduće dijete liječiti neko ko je pohađao nastavu online“ ne bude tačna. Moramo se čuvati, da, ali ne moramo i ne smijemo spavati dok se jadni nastavnici pate sa tehnologijom i pokušavaju nam prenijeti svoje znanje. Moramo biti uporni da postanemo što jači ljudi. Ne fizički. Neka naši umovi budu jaki, jer od toga nema štete, a koristi ima svakako.

Prijašnja djeca su jedva čekala pravo na obrazovanje, a sada? Sve nam se bukvalno stavi pred nos i mi spavamo. Kako reče jedan profesor: „Spavat ćete kad umrete“.

Dignimo se na noge i borimo se za naš grad, našu državu i čitavu planetu. Ovaj svijet dolazi u naše zlatne ruke, ne smijemo dozvoliti da propadne, da pohrđa zbog naše lijenosti.

Učinimo ovu planetu ljepšim mjestom za život. Ako je nama lijepo, ne znači da je svakom i svugdje lijepo. Mi jesmo mali na planeti, još manji u svemiru, ali postanimo veliki našim djelima. Neka ova pandemija bude lekcija svima.

SVE JE MOGUĆE! Sve može doći i sve može nestati preko noći. Budimo spremni na preokret čitave civilizacije.

Lamija Dedić – OŠ „Alija Nametak“ – 1. mjesto