Kako su visočki vatrogasci pokazali humanost u novembru 1995. godine

208

Nikada u životu ne znate kada će vam trebati pomoć, kuda će vas put navesti i slično, a upravo u tim situacijama najbolje osjetite ko vam je prijatelj i ko će, iako ga možda prvi put u životu vidite, na određeni način ostati zauvijek u vašem sjećanju upravo zbog te pomoći. Posebno se nekako ljudima u sjećanje “uglave” događaji vezani za ratni period, period kada je svima trebala pomoć. Tako se Tuzlak Vedran Azabagić danas, putem svog Twitter naloga, prisjetio događaja iz kasne jeseni 1995. godine, a koji je direktno vezan za njega i Visoko. Njegova sjećanja prenosimo u cjelosti:

“Prvi put u Visokom sam bio novembar ’95, grupa dijece na putu za Španiju, naravno autobus poslije 15 sati vožnje do Visokog, čekanja noći, vožnje bez svjetala, crkne. Što nije problem da vani nije bilo -25°C, ali dobri ljudi iz vatrogasnog doma nas primiše taman kad već noge nisam osjetio, Smederevac naložen, a čovjek (vatrogasac) govori – nemam vas čime ponuditi, evo i ja sam koji krompir u lug stavio, ako to volite .. Nikad bolji krompir iz luga nisam jeo, a i bolje se ugrijao. Put nastavili poslije par sati (antifrizom šoferšajbu brisao) bez grijanja jer su cijevi zaledile i popucale .. I tako poslije nekih 28 sati stigli u Split. Srce za vatrogasce iz Visokog”

Vedran Azabagić, Twitter nalog