ČVRSNICA I HAJDUČKA VRATA NA VISOČKI NAČIN-PRODIŠEŠ PA ZAPLIVAŠ

599

Kraj ljeta obično vraća želju za pohod u brda i planine i to na mjesta gdje se svim “telekomima” gubi svaki trag. Upadneš u rupu sa nula crtica signala i uživaš na više načina. Fizički i psihički. Kad prodišeš na dvije milje metara, pa se i okupaš u jezeru, budeš drugi čovjek jer bar na jedan dan u zelenilu brda i planina ili bjelilu kamena poništiš akumulirani stres iz privatnog i poslovnog života. Zagrijavaš se po Krtnici, Visočici, Stogiću, Perunu  Stjenovitoj gori i onda te raja povede put Hercegovine i Čvrsnice, da ko i svi visočki planinari vidiš Hajdučka vrata i sve ljepote tih planinskih jezera.

Dok Visoko uveliko spava i nema živa roba na cesti oko 5.30 ujutro startaš i prije osam si na tački jedan zvanoj Vitlenica. Nebo vedro, slušaš tišinu predivnog jutra i dišeš punim plućima.

Interesantno, nigdje zmija ni zmijuljica na vidiku. Džaba smo kuckali štapovima. Tačka dva je put prema Vilincu, koji vodi kroz kako kažu najljepši dio Čvrsnice. Ubilo se za planinare amatere jer je najlakše hodati. Pored katuna(kolibe za planinare) prema izvoru gdje se čovjek malo umije. Vode nema puno. Nema kiša, a ni snijega već dugo. Mada, planina je ćudljiva i kiša snijeg i grad su skoro pa normalna pojava. Nekad toplo, nekad hladno, nekad mokro, nekad suho, ali uvijek lijepo. Čvrsnica je “Big boss-ica” i nekad te pripazi, a nekada zalije kišom i gradom.

Kad mi je doajen visočkog ugostiteljstva i harmonike “pravedni” Samir Krivdić birvaktile pokazao na mobitelu Hajdučka vrata, znao sam da treba obići taj prsten kroz koji vjetrovi sviraju danima i noćima. Ne može mobitel uslikat kao što oko može vidjet. U daljini kanjon Diva Grabovica. Volujak, Maglić i vrhovi Zelengore…

I dok je dio raje osvajao vrh zvani Trinjača, dio se fotkao na “prstenu” i kupao u jezeru Crvenjak. Tačno na dvije milje metara. Svaka brohijalna cjevčica se otvori, a onda buć u jezero. Ko pazi na prostatu, bubrege i ostale cjevčice dobro razmisli… Doktori su se kupali.

Raja koja se penje zimi priča da Crvenjak izgleda potpuno drugačije jer mu led da neku čudnu plavu boju. Kad se sruče kiša i grad iz jezera kao da vri.

Tri četiri sata penjanja uhodanim planinarskim stazama i onda laganica i povratak u realni svijet i ustaljenu rutinu mašine koja melje duh zvanu posao.

Jedno je sigurno. Planinarenje je droga na koju se najlakše navučete, a poslije… sa te se igle ne skida.

Ko zna možda se krene putem ka Prenju sa 1942 metra uspona i koti Lupoglav. Noćenje pod šatorom. Brrrr, al’ živi bili pa vidjeli.

P.S. Imal’ ko da renta džipa u Visokom na dan ili dva. Makadam prema planinama je grozna stvar. Čuvamo i plaćamo pošteno.