BUKET ZLATNIH LJILJANA ZA DAMU RAMIZU SMAJIĆ

204

Opet naviru neka teška vremena. Iz čahure vlastitog sivila se izmigoljim i nestanem u njenim pričama, gdje sabur i toplina protkani obitavaju. Mir koji tad’ osjetim vrijedan je bogatstva. Sve čega se sjećam ostalo mi je daleko. Sjećanja Ramize Smajić, kćerke Ibrahima i Hafe Ibrahimović, su topla. Ne osjećam ništa drugo osim ljubavi pretočene u riječi. Nema mržnje ni tamo gdje ništa drugo ne bi ni trebalo biti.

Takvu je srećem svaki dan. Virtualno. U zabludi su oni koji misle da su takva prijateljstva lažna i nemoguća. Dobrota se može prepoznati. Gledam kako se savija jerihonska ruža i svaki put joj šapućem nešto lijepo na dar. Vjerujem u moć izrečenog.

Duše su nam se srele. Zauvijek.

Ponekad mi je žao što nismo odrasli u istoj mahali. Kroz prozore svojih svitanja gledala bih je kako skakuće sokakom i cvrkuće umilnim glasom, kako se u zimske dane ligura, kako žurno korača za bratom Ademom da se popne na munaru Alaudin Sagir džamije u Donjoj mahali i upali kandilje. Kao da je Allahovom voljom oduvijek određena da pali svjetla u ljudskim dušama, da nađu svoj ispravan put.

Možda bih u krilu njene majke Hafe odslušala koju priču mudrosti i ponijela je sa sobom kao hamajliju. Možda bih pred njenim ocem hafizom Ibrahimom naučila prvu suru bez bojazni da ću otići u džehenem ako pogriješim.

Sigurna sam da bi me svojim primjerom naučila da budem jača pred svim olujama koje su u životu svakog čovjeka neminovne.

Kada sam prvi put čula Ramizu kako recituje, taj glas je zauvijek ostao u mom sjećanju. Onako krhka, prkosi vremenu zla riječima toliko snažno da drhte tišine…

Čistoća njene duše nazirala se poput sunca.

Njena putovanja svijetom nauke bila su duga, duboka i učinkovita. Izučila je jezike svijeta da što jezgrovitije može prodrijeti u sve pore neistraženog. Koračala svijetom. Sticala duhovna bogatstva. Poklanjala ih drugima pričajući, zapisujući.

Diplomirala. Magistrirala. Doktorirala. Nikad se uzdigla. Ostala jednostavna i draga.

Divna majka dvoje djece. Uzorna supruga. Prijateljica u čijem naručju ste blagoslovljeni. Domaćica od koje neprestano učite svaki put nešto novo. I svaki put je to izazov.

Ramiza je ostala u svojoj domovini i u vrijeme kad su mnogi odlazili. Ona se vratila posljednjim avionom sa specijalizacije iz Turske. Ovdje je već sve mirisalo na barut. Predavala u školama. Radila kao glavni i odgovorni urednik na Radio i televiziji Visoko. Trnovit je bio to put. Nailazila je na bezbroj poteškoća, usprkos tome što je sa službenih putovanja donosila opremu za rad. Svojim entuzijazmom, uz pomoć saradnika, iznjedrila je Radio Nabu.

Na putu istine ništa je nije moglo pokolebati. Bila je ustrajna i hrabra i onda kad je vodila Apoteku Muslim Aid. Suočena sa našim mentalitetom i potrebom da se svaki učinak jedne žene minimalizira. Borila se za prostor. Brinula o ispravnosti dostigle robe…

Učestvovala u duhovnoj obnovi grada poslije agresije u mnogim projektima. I nikad toliko glasno da ti zagluše uši kako to danas mnogi čine. Samozatajna utkala se u ovo vrijeme i u ovaj grad neizbrisivim tragovima.

Običnom čovjeku su oni vidljivi u punom sjaju. Samoproglašenim veličinama nisu, jer ne vide dalje od vlastitog nosa. I sve dok je tako, ostat će samo činjenica:

Zaslužila je Bosna i Hercegovina i grad Visoko Ramizu Ibrahimović Smajić. Ali je i Ramiza Ibrahimović Smajić zaslužila Zlatnog ljiljana za sav svoj doprinos u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ma šta jednog, zaslužila je buket zlatnih ljiljana.

Sadžida Dedić